Moj zavjet

Sjeti me vrijeme, ostao sam sam, u danima gorkim, sred pustih noći, zagrljaj tvoj osvijetlio je dan, hrabrio mi srce, da ću dalje moći. Nismo rekli riječ, al' znali smo sve, djela su tvoja glasnija od svih. Za moje si snove, ti dao svoje, tvoja je snaga pisala moj stih... I kad bi šutnja prekrila nam lica, čitao sam iz tvog toplog pogleda, kroz sve hladne strijele sjevera, stoji tvoja ljubav, bedem od kamena. Ti si to jedro, ti si taj vjetar pod krilima, moje sidro u ponor, kad ruši se svijet! Tvoja je ruka lanterna u noćima, tvoja je mudrost presveti moj zavjet... Godine teku i mladost kopni sva, al' tvoj se trag kroz vijeke ne mijenja, kad duša traži spas zavjetrine, ja nađem hlad podno tvog korijena. Sada ti želim samo vedre dane, nek' te nijedna bol ne dotakne, ti si moj štit, moj drevni zaklon, skriveni otok, gdje buka utihne. Sad kad se mala privije uz mene, znam što si nekad osjećao... U tom trenutku sve postane jasno, ti si me tako cijeli život čuvao. Ti si to jadro, ti si ta veter pod krili moje sidro v prepad, ko ruši se svet! Tvoja je roka lanterna v temnih nočeh, tvoja je modrost presveti moj zavet... Dobro ti bilo dragi moj ati, hvala za dom i životne pouke, tvoja me skromnost učila stati, ti si moj feral do sigurne luke. Ti si to jedro, ti si taj vjetar pod krilima, moje sidro u ponor, kad ruši se svijet. Tvoja je ruka lanterna u noćima, tvoja je mudrost presveti moj zavjet... V njenih očeh, zdaj vidim tvoj sij, ko ji predajam vse od tebe, kar vem... Tvoja bo večnost dihala skozi njo... kot mirno jadro ...čez njene valove...