Kad jednom odem

Kad jednom odem, kad me više ne bude, i ostane samo trag, možda se nekom srce stegne, možda nekom suza krene. Kad jednom odem, kad me vrijeme zaboravi, i ostanem u srcu samo dragih ljudi, želim da molitve me prate i odnesu Ocu našem… Kad jednom odem, neka noći nema, i upalite sva svjetla. Kad jednom odem, nek’ molitva se čuje, neka suze nema. Nek’ s Ocem drage čekam… u ljubavi, u sreći, u miru. Kad jednom krenem putem koji nazad ne zna, i zaklopi se knjiga, kad hod mi stane i pod zemlju me sprate, u meni će dragi živjet, iz mene molitvu ćutit. Kad jednom odem s onu stranu, možda zacakle se nekom oči, kad život kaže dosta i Bog šapne: “Dođi” kad otisne se moja lađa, neću da itko plače, hoću da se meni dragi smiju i za moje slabosti molitvu kažu. Kad jednom odem, neka noći nema,… Kad jednom odem i nestanem iz života ljudi, vrijeme neće stati, tek će netko zastati i primijetit da me nema. Kad jednom odem i dragi me se sjete, neka znaju da otiš’o sam da ih čekam. Kad jednom prijeđem rijeku, hoću da moja lađa u sigurnu brodi luku. Kad jednom odem, ja neću tuđe suze, ja neću tuđu bol. Kad jednom odem, neka noći nema,… u ljubavi… u sreći… u miru… Kad jednom odem, da prijeđem na obalu drugu, s onu stranu, sve do Svjetla, prešao sam drage da čekam u ljubavi, u sreći, u Bogu. Tekst: Zvonko Tolić Pjesma je snimljena pomoću UI