KAD SE VRATIM U VRPOLJE

Kad me noć daleko od doma sakrije, u snu vidim ravnicu što mi srce grije. Čujem topot konja kroz slavonski kraj, i staro moje Vrpolje — moj izgubljeni raj. Godine su prošle k'o vlakovi kroz noć, otišao sam davno, misleć' da ću moć'. Al' što sam dalje bio od poznatoga praga, sve mi je više falila ta zemlja moja draga. Sanjao sam livade, prašnjavi stari put, miris sijena poslije kiše i sokak tih i pust. A najviše sam sanjao, kad zatvorim oči ja, konje kako slobodno trče preko slavonskih polja. Kad se vratim u Vrpolje, nek' zaplače tambura, nek' me dočeka ravnica kao majka umorna. Tamo ću svoje konje pod starim nebom čuvati, grive će im vjetar nosit', a ja više neću lutati. Jer nije dom gdje zlato sja, ni gdje tuđi ljudi zovu me — moje srce ostalo je zauvijek u Vrpolju, srcu Slavonije. Napravit ću malu štalu kraj livade zelene, nek' se jutrom čuje rzanje umjesto tuđe sirene. Rukom ću im grive češljat', svakog znati kao svog, jer u oku dobrog konja vidiš komadić neba svog. Kad predvečer sunce padne preko zlatnih njiva, sjedit ću kraj svojih konja dok još selo mirno sniva. Ne trebaju meni dvori, ni bogatstvo cijelog svijeta, samo Vrpolje i konji — i miris slavonskoga ljeta. Ako me jednom umornog vrati cesta domu mom, poljubit ću zemlju pred kućom i reći: „Evo me… napokon.“ Kad se vratim u Vrpolje, nek' zaplače tambura, nek' me dočeka ravnica kao majka umorna. Tamo ću svoje konje do posljednjeg dana čuvati, i dok mogu ovom zemljom hodati, više neću odlaziti. Nek' me jednom kući odvede onaj stari slavonski put… gdje me čeka moje Vrpolje, moji konji… i moj mir.