Za tebe nema mjesta — rekli su roditelji i pozvali 40 ljudi na obiteljski odmor...

Sjedio sam u radionici u Križevcima, blanjao neki komad suhe hrastovine za vrata i patio se s tupim nožem na stroju koji je opasno bacao iskre. Stroj je tresao cijeli radni stol, a ona fina, bijela prašina uvatila mi se za znojne ruke i lice pa sam izgledao ko duh iz pilane. Zazvonio je mobitel. Znao sam po zvuku da je Stari. On nikad ne zove da pita kako si, nego uvijek s nekom posebnom namjerom. Bez "bok", bez "kako si", samo je onako suho iskašljao prašinu iz grla — onaj njegov potez kad sprema neku glupost ili kad ti mora priopćiti nešto što je već sam sa sobom riješio.